Korzet

Photo credit: Željka Tomaš

Ona sjedi kraj mene i lista novine. Kad proguta slinu, čujem suhoću njezinih usta i svilenkasto uho novinskog papira koje joj polagano liže otiske prstiju. Ritam njezina disanja češlja sobu redovima tankih i debelih valova i uvijek se pitam, postoji li u toj smirenoj liturgiji ipak nešto što je ikada bocne u prsima dok popravlja punđu i okreće stranice.

U njezinim pokretima postoji samo ono što ona trenutno radi, sprema doručak, čita novine, odlazi u šetnju, odmara se. Izgleda kao da kod nje nema nereda i poplava, kao da je uspjela prorijediti gustoću raščupanih misli u uredne pramenove, jasno omeđene ravnim razdjeljcima.

Jutros mi je dala jedan svoj šal od kašmira, stari molitvenik i čaše za porto.

- Hoću vam to dati dok mi je ruka još topla.

U molitveniku stoji naslov Način za činiti vodu, škropnicu. Domaća liturgija kuhinjskih oltara, kao u starim kuharicama Način za činiti fritule, fine.

Izvadila je iz ormara nešto veliko u svilenom papiru. Nadam se da mi neće i to dati iz tople ruke, ne stane mi u kofer.

- Možete li zamisliti, ovo je moja baka nosila, korzet.

Kao razjapljena kitova usta koja su zinula nasred sobe, kuća iz koje je vlasnik otišao i ostavio je otvorenu. Njezina je baka u grad izlazila kao kornjača, kamo god je išla, imala je uvijek svoju kolibicu.

A Ona? Od čega je uspjela izgraditi stijenke nepomičnih rituala suhih usta i novinskih  stranica?

Ja cijeli život cvilim kako nemam ni kuće ni kućišta, kako ne znam odakle sam, kako mi nedostaje čahurica, a svaki od gradova u kojima sam živjela na mene je stavio svoj korzet kojim me je toliko stiještio da u mom tijelu više nema prostora ni za koga. Nataložilo se previše korzeta čija su se rebra  ispreplela.

Kad sam bila dijete, govorila sam kao gospođa Švajc, pa kao teta Tinka, njihovi su mi glasovi ulijevali povjerenje, djelovale su kao da sve znaju. Onda sam od tog posuđenog govora promukla i ukočio mi se vrat.

Moji novi sugrađani su mrzili mokasinke i rajfove pa sam ih prestala nositi, izbjegavala sam riječi koje oni nisu koristili, u jezik su mi se uvukle njihove poštapalice.

Kad sam otišla od njih, našla sam se u svijetu koji tolerira mokasinke i rajfove, ali se lošije snalazi među etno odjećom i cvjetnim uzorcima pa sam onda i to izbacila.

U mome adresaru ima 847 imena ljudi koji trče i ne susreću se.

Ljudi su uvijek bili zarazni. Ogulili si mi ljusku, pa pomalo iščupali jezik, polako za njim potegnuli i mozak. Na koncu imam strani naglasak, ali više nemam materinjeg jezika.

Razgovori me iscrpljuju, a za tišinu nemam dovoljno uspravnu kralješnicu.

Umjesto da ostanem doma s Cioranom koji me već desetljećima vabi u raščupane noćne šetnje po luksemburškom parku, ja ću sad iz pristojnosti izaći na kavu s jednom drugom njom ili om, kreveljit ću se na isti način kako se i ona krevelji, sedamdeset i osam minuta  voljet ću iste knjige i džempere koje i ona voli, reći će mi da nikada nije imala takvu prijateljicu, poput sestre, bit ću joj savršeno draga odana istomišljenica. Nakon što se raziđemo, s njom će ostati otisak jednoga od mojih korzeta, a moje savršeno kameleonstvo ostavit će do kraja tjedna jedanaest različitih vjernih otisaka kod ljudi koji se niti ne pozdrave kad na ulici prođu jedan pored drugoga.

Ako ikada očistim sve slojeve isprepletenih proteza, naći će se gola stabljičica biljke povijuše koja još ništa nije vidjela, ne govori nijednim jezikom i ne zna način za činiti vodu, škropnicu.

(K. Livljanić)