Anima e corpo, sa šlagom
Photo credit: Željka Tomaš
- Samo da znaš, ja s njima više ne govorim.
- Zašto?
- Ona je jedna proračunata kuja, u ovu obitelj nikada nije spadala, i djecu je okrenula protiv nas.
- Ma, o čemu ti govoriš?
- Zamisli, pitala je malu je li profitirala kod nas, čuo sam je iz hodnika. I onda je meni nakon svih ovih godina prekipilo i sve sam joj rekao u lice.
- Što?
- Da su se uvijek ponašali kao paraziti, da su nas iskorištavali, da im je korist jedina vodilja.
- Ma koji je tebi bog, jesi ti….
- Evo, i ti je braniš. Danice, kako si ti naivna… Pa ona cijeli život govori jeste li profitirali, profitirajte, dok smo mi dizali kredite da ih primamo i častimo, ona je njima stavila u glavu samo profit. I zato su se tako ponijeli prema nama.
- Kako su se ponijeli?
- Pa od prvog dana, onawuadeuihoi……
Riječi su mu se počele topiti u slijepljene sluzave grudice, vjeđe sklapati usred rečenice, a ja sam u nevjerici gledala virtuoznu monodramu koja je u pola minute prevalila vrtoglavi salto od koloraturne arije do neartikulirane narkoleptične ponornice. Žena je iz Québeca i izvrsno je naučila hrvatski od kad se udala u našu obitelj, a kako se njemu iz nekog epidermičnog razloga jednostavno nije sviđala, smetalo mu je sve što je od nje dolazilo. Ona često doslovno prevede francuske konstrukcije na hrvatski, recimo profiter de ce moment, a one u njegovim monoglotskim ušima prerastu u nemani, u lavež nezasitne gladne kuje koja hladnokrvno iskorištava njegovo gostoprimstvo, amputira mu nogu svaki put kad mu se nađe u blizini i jede mu zalogaje iz usta. Ona je kost u luzerskom tanjuru njegove svakodnevice u kojemu se svakoga jutra batrga neki žilavi zalogaj koji mu može pružiti malo besplatne žuči i adrenalina.
Iscrpljena od tih ritualnih oluja u plitkim vodama iz kojih zijevaju gladni virovi njegove samoće i dosade, pomislih koliko je užasnih raskola, svađa, moždanih udara, izraslo iz pjenasto stučenog šlaga ovakvih nesporazuma. Možda se i na najvišim državnim razinama lupa vratima iza kojih će se odlučiti o sudbinama tisuća nevinih ljudi, samo zato što je neki pripravnik krivo preveo nečiju izjavu, netko nije točno shvatio značenje riječi “regret” i onda više nije imao dovoljno snage da izađe iz vrtloga koji se pokrenuo kad je u nečije ponosno oko uletjela mušica.
Okrenula sam se od njega i pokušala ne misliti na sve te budalaštine, dokopati se kojeg sata sna. Misli su mi se zaoblile u toplu i bezobličnu magmu koja mi je slijepila usnice, i u trenu sam već bila negdje drugdje, s druge strane oblaka oblikovanog jednim naborom plahte.
Naše dvije ljušture popravile su položaje i spojile se u zgužvani labirint pun artroze i gaća s rupama, u dvije polovice nijeme nježnosti bez tučenog vrhnja i ružinih latica, nježnosti koja promuklim glasom kaže kojikuracplačeš, nježnosti malih bezimenih ratnika hrapavih peta bez Rilkeovih pjesama koji bi jedan drugome dali krvi ispod vrata dok si polagano piju krv.
Sutra će spremiti ručak kao da režira dramu, na stolu će se pojaviti glavni i epizodni likovi u točno određenim trenucima i pomno skrojenim šarolikim haljinicama. I dok budem uživala u polifoniji okusa, svakim ću zalogajem zaboraviti da je ta aromatična partitura slasni sprovod nečega bezimenog i neuhvatljivog što desetljećima pušta korijenje, ali ne donosi cvijeta. Tijelo će šarmantno uspavati duh u valceru pohanih tikvica s hrskavom koricom uvijek istih rečenica i plemenitim plijesnima starih viceva, među nama će se okotiti domaća udobna smrt bez leša, a svaku bocu razgovora začepit ćemo poroznim čepom, prije nego što od nje popijemo i gutljaj.
***
Odjednom me iz polusna prene neka vika. Zvuk upaljenih ekrana u susjedstvu, užasni nemir u želucu, rukama, sve do vrškova prstiju. Palim televiziju i vidim Breaking News: u Uzbekistanu je eksplodiralo neko jaje i broj žrtava u svijetu dramatično raste iz sekunde u sekundu. U jednom trenutku spiker prestaje govoriti i s ekrana se čuje samo dahtanje, kao smrtni hropac koji se ritmično ponavlja. Na ekranu se pojavljuje ruka koja drži baklju, kao na starim soc-realističkim i nacističkim plakatima, i polagano se pomiče uvis, uz natpis Samo bratstvo i mir mogu spasiti svijet, iza sebe ostavljamo ljubav i toleranciju, dok se brojevi luđačkom brzinom vrte i pokazuju koliko je još živih ljudi na svijetu.
To je dakle to. Sedmi pečat, četiri jahača, ako je tko pronicljiv, neka odgonetne broj Zvijeri, jer to je i broj čovjeka.
Kao da mi se iscijedila krv iz cijelog tijela. Blijeda znojna mučnina.
Istodobno me ukopava u tlo čak i neki zastrašujući mir. Napokon svemu ovom besmislu dolazi kraj. Jedino što me žalosti, jest banalnost i kič ovoga velikog završnog rituala. Nakon što je tisućljećima hranila i oštrila najplemenitije ljudske duhove, mistična snaga Apokalipse završava u reklamnoj TV-poruci. Čemu ta baklja u ruci mira i bratstva koje ova civilizacija na odlasku ostavlja? Kome? Tko je režiser ovog filma?
Dok sam oteturala po čašu vode i vratila se pred ekran, na svijetu je ostalo još 42 158 ljudi, a nakon dva gutljaja, bilo ih je već samo 30 521. Spiker i dalje dahće.
Nije mi jasno kako to da, osim poruke na ekranu, nema podrhtavanja tla, krikova, urušavanja zidova, gušenja… Ništa. Iz susjednog stana čujem fen, netko suši kosu, a na svijetu je još samo 21 666 ljudi.
U jednom trenutku se dahtanje spikera zaustavi. Možda je sada već i on među žrtvama.
Posustajem od vrtoglavice, i u času kada podignem pogled prema ekranu, budi me tupi udar tvoje ruke kojom si mi poklopio glavu, okrenuo se na drugu stranu i prestao hrkati.
(K. Livljanić)
