Čuvarkuća, protiv glasova u ušima

Photo credit: Željka Tomaš

Dani prolaze, ja plivam uzvodno kroz slapove nagruvanih najlon vrećica, domaćih vina u plastičnim bocama koje mjesecima stoje pod zrakama popodnevnog sunca, kutija mrtvih televizora, neotvorenih božićnih darova, novina iz 1978… Uokvirene slike laju jedne na druge sa zidova, gospe, povelje, ultrazvuci jajnika i vjerodajnica, stogovi sijena, svinjska mast na platnu, tuširani predjedovi… Vrijeme se ukiselilo u zraku, sati šutljivo cvile i neopazice se pretapaju u sutra i preksutra.

Nekad su se ure mjerile hermetičnim dijalektima sa zvonika, Sveti Frane u pet, Marija u šest, Stošija u sedam, blitva u osam, sveti Ante nalazio je izgubljene stvari, sveti Kuzma čuvao od bolesti, a Gospa od Zdravlja.

Pitam se sjeća li se ova kuća one kuće, sjeća li se ona sebe prije osamdeset, pedeset, trideset godina...

Ovo je mjesto gdje smo u zidove zakopali čitavu malu vojsku anonimnih likova, djedov promukli glas, sve dječje rođendane složene u gustog čokoladnog ježa s bodljama od bajama, kućnu pomoćnicu koju iza kuhinjskih vrata stišće trećoredac, povratak iz zatvora, horde posjeta, Danilovu deklamaciju Ode dlaki, emigraciju, Anicu koja bi raskrečila noge a mi se zavukli pod stol i gledali joj u gaće, recitale za druga Tita i blaženu Mariju Propetoga Petković, briškulu u četvero, oduzeti pasoš, sve vodene trajne, svaki coitus interruptus, Pavu i Mariju, polipe iz sinusa, bakinog mrtvorođenca, kristalnu lucidnost posljednje demencije, sve hračke iskašljanih bronhitisa…

Danas popodne je sve otišlo u zadnjim vrećama za recikliranje, kuća je lijepa i čista, po prvi put me nije sram nekoga kroz nju provesti a da ne moram sklanjati užegle noćne posude i gužvice starih čarapa. Iz nje sam isprala humus jedne kratke i čupave dinastije čije znakove još prepoznajem u načinu kako gulim krumpir ili čistim nokte malim trokutastim komadićem savijenog novinskog papira, a kad si pogledam u dlan, nepogrešivo znam da su četiri prsta moja, a prstenjak tatin, s prekratko odrezanim noktom.

Iščetkali smo se od samih sebe četkom od koje koža prokrvari, izmućkali usta od svih aroma zelja i mrkve, lakiranih parketa, uškrobljenih jastučnica, cancarela i podvaraka utkanih u olfaktivni labirint koji govori mrtve jezike kao kula babilonska. Na tim se jezicima othranila čitava jedna civilizacija, ali da se ubijem, nitko osim mene ne razumije ni jedne njihove riječi.

Ne čuvam ja kuću, kuća čuva mene.

Još jedino ona zna dati tijelo mom uspuhanom treperavom jezičcu iz čistilišta koji se boji da će umrijeti trčeći, ali i dalje trči.

Skuhala sam čaj i ukutrila se na kauču, zaronila po febrilnom akvariju sna. Pri površini braća Karamazovi razgovaraju na telefon, u dubini plivaju vremenske zone u aspiku. Po sobi leti moj život rastočen u predmete kojima se ne sjećam ni porijekla ni svrhe, krpica zvana Šugo, ćelavi  lutak Pallino, svi papirići na kojima sam ikada išta zapisala, sva pisma koja sam primila i poslala… Tata se vratio da s nama večera i popije čašu vina, mama je na dvotjednom dopustu s one strane, hoda kućom u oblaku monokromne bjeličaste svjetlosti i pere suđe bez vode, bez deterdženta i bez ruku. Zvoni susjed s prvog kata koji se pretvorio u kazetofon i moli me za eutanaziju. To je lako, treba ga samo isključiti iz struje.

Bakine riznice su se rastopile polagano, nestale su neopazice, još negdje iskrsne torba ili bluza.

Mamine smo razgrađivali mjesecima, znojni, u bezumnim radnim akcijama.

Moje će mene ugušiti.

(K. Livljanić)